|
Neke ljude srećemo i nanovo viđamo samo na svadbama i sahranama.Dva susreta krajnosti.Na prvom se zajedno smijemo,na drugom zajedno plačemo.A tokom godine ništa ne radimo zajedno.I uvijek se rastajemo sa frazama:vidimo se što prije ; dođi kada uhvatiš vremena!I jedni i drugi znajući da ćemo i na idućem susretu biti u napadnim večernjim toaletama ili u crnini.
Zbog selidbe,tri prijateljice iz djetinjstva već godinama viđam samo na takvim vašarima sreće i tuge.Nekada davno smo tvorile nemirni četverac neuhvatljiv po zagrebačkim parkovima.Za zadnje okupljane četverca pobrinula se jedna od njih.Zaprošena u nekoj ljetnoj noći.
Pozivnica je stigla na kućnu adresu.Bijela,pjenasta,nježna.Sa nekom kišnom flekom zbog nemarnog poštara.Utroba joj je bila ispisana sladunjavim fontom koji govori kada i gdje će dvoje ljudi postati jedno,i poziva da prisustvujem tom činu.Spuštam kovertu na stol uz trzaj ushićenja na dnu želudca.Postoji moj intimni spisak sa imenima ljudi koji zaslužuju lijepe stvari,buduća mlada je među prvih deset.
Godinama je bila zatočenik pogrešno poslaganih i zgužvanih odnosa u kući.Zatočenik lose energije koja se kao vlaga skupljala po zidovima.Ponekada mi se činilo da će se kao zvijeza jednostavno urušiti u samu sebe i postati crna rupa.Ali pozivnica na stolu je bila dokaz neke druge putanje koja ce ju odvesti daleko od paukove mreže u kojoj je odrasla.
Radovala me pomisao da cu prisustvovati kidanju tih zahrđalih lanaca oko njenih zglobova i ispratiti pogledom kako nestaje ka nekom ljepšem horizontu.
Pomisao da je baš ljubav ta koja joj je dala merdevine da se spusti iz zamka u kojem vrijeme stoji,radovala me još više.Našla je njega koji će joj poljupcima brisati ožiljke.
Našla je njega koji će joj dodirima izvlačiti gorčinu ispod kože.Našla je njega koji će joj pogledom puniti ispražnjele rezervoare topline.Našla je sebe!
I ja ću svjedočiti tom najbitnijem pronalasku njene ekspedicije.Ali ne idem sama.Idem sa najbitnijim pronalaskom moje ekspedicije.Sa mojim novootkrivenim kontinentom!Kolumbo je tražeci Indiju,našao Ameriku.Ja sam tražeći NJEGA,našla NJEGA!Nije li to teži i veći poduhvat?Vrijedniji da bude u udžbeniku istorije?I još bez kompasa,dobrog vjetra koji puše u jedra,bez bilo kakve mape.Nošena golom intuicijom i sa par kapi hrabrosti.
Na svadbi ću vidjeti i ostatak zaboravljenog četverca.Jednu koja je oduvijek bila nestašna u mimici,pokretima i rečenicama.I svaki put se preljevala kao pivska pjena preko ruba čaše,hrleći van prostora koji je sputava.Više iz urođene ,simpatične nespretnosti i brzopletosti,nego nemirnog duha.Brzala je sa rečenim i sa urađenim.Nekada je to vodilo do prečice,nekada samo do glasnog udarca o zid.
Vidjeću i drugu.Onu čiji je unutrašnji svijet bio u manjem neredu,ali i sa manje šarma.Onu koja je oduvijek bila jedna slična hiljadama drugih,ali u našem četvercu i zato posebna.Onu koja bi se prva naljutila,pokupila igračke i demonstrativno otišla kući.
Jer smo se previše uprljale za njen ukus,ili otkinule glavu omiljenoj barbici.
Ovaj put se nećemo igrati u pijesku.Igraćemo se odraslih.I valjda niko nikome neće otkinuti glavu.
Subota.Ulazim u prostoriju u kojoj će se ostatak večeri slaviti ljudska sinteza.Ulazim držeći NJEGA za ruku.Držeći moj kontinent.Sa florom i faunom po mom ukusu.Predstavljam ga poznatim licima,negdje duboko nesigurna da li je uopšte moj.Ali večeras se neću baviti prisvojnim pridjevima,već emocijama.A emocija je tu.Stisnuta između moje i njegove šake.Okupana znojem.
Nakon poljubaca i zagrljaja,četverac je tu.Na okupu.Bez pijeska,ringišpila,tobogana i lutaka.Na zabavi za odrasle.Gdje se niko ne može naljutiti i otrčati kući.Jer nema 70 centimetara i stopalo broj 29 kojim bi to opravdao.Ima štiklu na nozi koja nosi određene obaveze,stavove i norme ponašanja.
Počinje igra svih igara.Igra bez granica.Igra koju su osmislili dvoje homo sapiensa i pozvali ostale da učestvuju.Ja već znam da večeras neću biti igrač.Biću posmatrač.Bilježiću sitne detalje nevidljive golom oku.Detalje koje sam propustila i propuštam.Detalje koji mi neodoljivo nedostaju za zbirku o četvercu.Moram pročitati priče iz njihovih zjenica.Rastumačiti šifre koje vise sa uglova usana.Odgonetnuti šta pokreti pokušavaju reći.Tek ću tada znati šta se desilo sa malim stvorovima u ciciban cipelama,i na kakav put ih je odvela potpetica.
Mlada je bijela i nasmijana.Ne ushićena.Ne sretna.Ne ispunjena.Samo sklad boja vjenčanice i osmijeha.Osmijeha koji tjera na pomisao da je iznajmljen uz haljinu.Da kostim bude dostojan igre.Kostim je ispunio svrhu,prevario suigrače.Ne i mene.Previše sam je puta vidjela bez kostima.Znam kako izgleda taj osmijeh na golom tijelu.Znam i te oči.Sa i bez maskare.Večeras lažu.I ja to znam.Neko bježi trčeći,neko brodom,neko u autu.Ona je odlučila pobjeći u bijelom.Vidim,znam i osjećam da se ova igra zove bijeg.Nije našla njega,našla je vrata za hodnik.Loše okrečen,ali ipak utočište.Ja to znam.I ona zna da ja znam.I obe znamo da drugi ne znaju.Što igru čini uspješnom.
Zatvaram korice,njene oči su pročitane.Sapraću gorčinu vinom.Posegnuću za novom pričom.Okrećem se ka nestašnoj koja se i večeras preljeva preko ruba čaše.Nesvjesna da već curi po stolnjaku.Sjedi kraj muža.Dokaz da nose isto prezime su samo stolice jedna kraj druge.Supruga lijevo,suprug desno.A između ambis.Zjapi kao gladna zvijer.Stolice se ponekada dodirnu.Ne i njih dvoje.On je već odavno gospodin prevareni,a ona gospođa koja vara.Vara i večeras.Sebe,njega,nas.Popiću još vina.Spustiću gorčinu niz grlo.
Pomislih,ljutibaba!Ljutibaba će popraviti ovaj loš kadar.Ona je uvijek znala otići kući prije nego što stvari odu predaleko.Voljela je mjeru,sigurno je sada i ima.Putujem pogledom do nje,zadržavajući se na rasutim noževima,salvetama i hrani na stolu.Kao da joj dajem vremena da osjeti moju namjeru i navuče na lice izraz koji će me prevariti.Dižem pogled i ne nalazim ljutibabu.Nema je.Očajnički tražim bilo koji detalj koji ću prepoznati.Konačno glasan smijeh.To je ipak ona.Potpuno izmjenjene fizionomije.Zarobljena u tijelu podivljalih hormona nakon spontanog pobačaja.Tijelo je reagovalo kilama.Oči tugom.Vino više ne pomaže.Gorčina mi je kliznula niz grlo.Na srce.
Dođe mi da pobjegnem kao ljutibaba nekada.Da otrčim kući.Ili da riječima-puj,pik ne važi,prekinem ovu igru.Idemo sve iz početka.Znam,zažmiriću.Jako.Dugo.I kada opet otvorim oči ponovo ću ugledati plišane mede i kantice za pijesak.I njih tri umrljane čokoladom.Otvaram oči.I njih tri su zaista tu.Ali umrljane lošim iskustvima.Tri djevojčice sa ljuljački su tri žene na neudobnim stolicama.Buca je sada buca koja bježi.Nestašna je nestašna koja vara.Ljutibaba je ljutibaba koja je tužna.Bjeg,laž i tuga na tri stolice.
A na četvrtoj ja.Sretnija nego ikada,jer na petoj sjedi ON.Imam li uopšte pravo na takvu emociju iz solidarnosti prema četvercu?Osjećam se krivom.Nosile smo iste haljinice iz Valentina na kvatriću,čitale iste slikovnice,gađale se istim pijeskom,imale mrlje od iste čokolade.Kako je moguće da smo završile u ovako raličitim žanrovima?Možda je moja sreća samo došla kasnije.Možda su je one već imale u rukama.Možda i mene čeka bjeg,laž ili tuga.Samo odgođena.A možda sam ja samo loš tumač njihovih zjenica!
Možda su i one sretne kao onog popodneva na maksimirskim ljuljačkama.Moja se njiše jače nego ikada.Para vazduh,presjeca vjetar.I svaki put kada pomislim da ću nogama dodirnuti tlo,zaparati petama po travi,ON me gurne jače ka nebu.Podmaže krila.Puhne u leđa.I to veče me bacao pod oblake,držeći me za ruku.Svaki pogled na njega uspostavljao je ravnotežu među zvijezdama.Gorčina na lijevoj strani sale i ON na desnoj.Istovremeno sam postojala u tužnom četvercu i sretnom dvojcu.
A igra se bližila kraju.Loše note su postajale lošije.Neujednačenije.Umornije.Bijela boja se pretapala u prljavu bež.Čaše su postajale praznije,umrljane otiscima prstiju.Oči su bile mutnije.A zora sve bistrija.Zabava za odrasle je gotova.Još će nekoliko puta salom odzvoniti: vidimo se što prije ! i svako će odšetati u svoju stvarnost.U svoja četiri zida.Do idućeg puta kada će novi romani biti ispisani na obrazima.Ja ću se tada zadržati na koricama.Večeras je listanje boljelo
|
